Krajem kolovoza 1968. dođe k nama u Škrljevo moj ujak da provede svoj godišnji odmor.
– “Gremo se kupat?” pita me barba Maksan.
– “Omo”, odgovaram mu ja “al’ ne va Bakar, aš je tamo more blatno, nego va Urinj.”
– “Urinj je dugo, ki će hodit do onud ?”
– “A va Bakru ti pliva prst debel sloj nafti ča njin pobigne va more saki put kad priključivaju novi tanker na iskrcaj !”
– “Ako se ne budemo mogli kupat, ćemo se sunčat” zaključuje moj barba koji je i tako više volio sunčanje od samog kupanja.
Opet, ne dolazi mi barba Maksan svaki dan, poodmakle je dobi pa mu je, možda, Urinj i predaleko da pješači tamo i nazad, a na relaciju do Bakra je navikao još u svom djetinjstvu jer je tada tu išao ne samo na kupanje nego i osam godina u školu, najprije četiri godine u “nižu gimnaziju”, a zatim i četiri godine u “nautiku”, t.j. srednju pomorsku školu nautičkog smjera koju je on završio.
Kad smo došli u Bakar, kako sam ja i prognozirao, na površini mora je bio “prst debeo” sloj nafte, morske vode i kojekakvog drugog smeća. O ulasku u more nije moglo biti niti govora! Zato smo s “Škrljevske grotice” završili na “Črnoj rive” gdje je moj barba hodajući uživao u suncu a ja sam tražio kakav hlad da se sakrijem od tog istog sunca.
Malo iza našeg dolaska na “Črnu rivu” dođe vojni konvoj od kojih desetak kamiona sa oko stotinu vojnika i pripadajućim brojem podoficira i oficira. Vojnici su se iskrcali iz kamiona i postrojili na rivi. Čuh oficira, njihovog zapovjednika:
-“Brodovi još nisu došli pa imate voljno ali samo tu u krugu od 100 metara. Kad se pojave brodovi imate odmah da se okupite tu na ovom mjestu! Voljno!”
Ovo je bilo vrijeme neposredno nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku. Kao odgovor na novonastalu vojnu situaciju oko nas, u Jugoslaviji se izvodilo masovno prebacivanje vojnih jedinica i sredstava sa jednog mjesta na drugo. Dali se time štogod postizavalo ili je sve to bilo “prelijevanje iz praznog u šuplje”, neznam.
Na jednu podužu i podeblju gredu sjedoše dva podoficira rastvore šah i počnu slagati figure. Vidjevši to, ja im se malo primaknem. Kad je šah bio složen, jedan od njih će:
– “Ali igramo partija – piva !”
– “Tako je neću igrati s tobom, ti si profesionalac” – odgovara mu drugi.
Ovaj prvi, stariji vodnik , imao je na svojim epoletama jednu crticu više, bio je stariji po činu, pa će odmah:
– “Onda ti ne igraš !” a onda produži vičući: “Ima li tko da igra samnom za “pivo – partija ?””
Nisam poznavao ovog “profesionalca”, a kako sam mislio da poznam sve riječke šahiste jače od mene ili na otprilike mom nivou (konačno, ovaj ukupan broj i nije bio tako velik !), pretpostavljao sam da bi taj “profesionalac” mogao “fasovati” od mene pa iako nisam bio pivopija, javim se:
– “Ja ću. “
Sjedosmo i započnemo našu igru. Dok su za oko dva sata doplovili brodovi koje je ovaj konvoj čekao da preuzme na daljnji transport nekakve topove, ja sam vodio sa 6 : 1 što znači da sam dobivao pet piva !
– “Ja sad moram prekinuti jer dolaze brodovi koje smo čekali. Ne mogu ići u Bakar da vam platim pivo nego da li vi znate gdje je u Rijeci šahovski klub “Kvarner” ?”
Moj je protivnik računao i na to da je pivo u šahovskom klubu znatno jeftinije nego po gostionicama a ovaj mu je trošak izašao sasvim neplanirano – računao je nekoga “opelješiti” a ne ostati “opelješen”!
– “Znam”, odgovorih.
– “Dobro, onda ću vam platiti pivo kad se tamo vidimo” reče moj protivnik.
Kojih desetak dana kasnije u prostoriji šahovskog kluba “Kvarner” sretnem starijeg vodnika. Ja mu ne govorim ništa već čekam da se moj protivnik iz Bakra sam oglasi. No, on je izgubio dar govora, barem ako je u pitanju bilo kakav razgovor samnom. Tako je bilo i prilikom slijedećeg susreta u klubu a kad smo se vidjeli i treći put, mene je nešto kopkalo da ga malo prisjetim.
– “A nismo li ono nas dvojica nedavno u Bakru igrali šah za pivo ?”
– “Ma jesmo”, promrmlja upitani, doda još nešto više sebi u bradu nego meni i – ništa. Nema ni piva ni soka !
Koja dva mjeseca kasnije u “Kvarneru” sam. Ulaze na vrata trojica igrača šahovskog kluba “Dom JNA”, kapetan Radosavljević, tada još trećekategornik, drugokategornik, poručnik Cvitanović i trećekategornik i stariji vodnik Cvetković koji je meni proigrao pet piva. Pa, iako su bili u civilu, znali su međusobni rang i glavnu je riječ vodio najstariji po činu. Radosavljević uoči Zrilića i Udovića, vodećih igrača njima konkurentskog kluba “Tvornice papira” s kojim su oni vodili bitku za poziciju drugog kluba u Rijeci.
– “Jeste za mečeve trojki, meč – sok”?
– “Može, ali mi smo samo dvojica. Može li za nas igrati Margitić”? odgovara Zrilić pomalo računajući i na to da me pridošlice ne poznaju (dok su me članovi “Tvornice papira” poznavali) i ne znaju da sam ja za klasu jači od njih (u to vrijeme). -“Može”, odgovara mu Radosavljević.
– “Margitić, hoćeš li igrati za nas ?” pita me Zrilić.
– “Pa igrao bih”, odgovaram ja, “ali ako izgubimo mi ćemo platiti sokove a naši protivnici baš i nemaju običaj da plate kad nešto izgube!”
– “Pa tko vam to nije platio izgubljeno?” odmah me pita Radosavljević.
– ” S ovim” i pokažem u Cvetkovića jer tada, osim za Cvitanovića, još nisam znao kako se zovu “sam prije dva mjeseca igrao u Bakru za “partija – pivo” i dobio pet piva koje još uvijek nisam vidio.”
– “Cvele, jel’ to istina što govori čovjek ?”
– “Ma …. ” počne se izmotavati Cvele.
– “Cvele, ne izmotavaj se nego reci jeli to istina, da ili ne?”
– “Pa ….”
-“Cvele, da ili ne?”
– “Da”, nekako nevoljko Cveletu ispadne iz usta.
– “Slavko”, zovne Radosavljević domara, “daj pet piva, Cvele plaća!”