Neki dan svom mladom kolegi, inženjeru i šahisti, uputih e-mail šaljivo začinjen:
– “Damire, ekipa kluba će ići na Kup Hrvatske u Šibenik pa ako želiš, možeš i smiješ …..”
U njegovu želju nisam ni sumnjao. Zasad, izgleda da gotovo uvijek i smije. Doduše, svoju vezu nije i oficijelno registrirao ali ju je i više nego tvrdo zapečatio: zajedničkim tridesetogodišnjim kreditom na stan u kojem zajedno žive. U prvim godinama faktičnog braka a prije nego se rode djeca, žene su spremnije razumijevati hobije svojih muževa. U početku će ih i pratiti na šahovska takmičenja ako je šah hobi njihovih muževa. No, kako same ne igraju šah, ovo praćenje će im ubrzo dosaditi pa će najprije same odustati od odlazaka na festivale i slična šahovska takmičenja. A pomalo će početi i ono:
– “Nikad te nema kod kuće ! Vječito bježiš na svoj šah ! Što, jesi li se za šah oženio ?”
Malu pomoć ti u tim porodičnim situacijama pruža komentar ženinih prijateljica:
– “Budi sretna jer bolje ti je da odlazi na šah nego nekamo drugdje ! Ili da ti se svaku večer pijan doma vraća!”
I sad, ako si razuman, nekako tražiš mjeru da i sebe zadovoljiš a da, opet, ne naljutiš previše svoju bolju polovicu.
Bijah na Kubi, poslom. Sa jednogodišnjim ugovorom koji se nekoliko puta produžavao na novu i novu godinu. Prema tom ugovoru, doma sam mogao samo jednom godišnje, na dopust. Iskamčio sam nekako da odlazim doma i za novu godinu, da mi i ta 4 tjedna budu plaćena i da mi firma plati avionsku kartu i za taj put iako ovoga u ugovoru nije bilo. A za dugački boravak na Kubi, trebao sam si organizirati i lični život kako se poslije četiri godine ne bih vratio spreman za Vrapče ! Jedna od stvari tog mog ličnog života je bilo i povremeno igranje šaha. Ali gdje, kako i s kim ? Reći ćete, pa u šahovskom klubu ! Ali, u tom klubu nekakav komesar njihove sigurnosti, meni nimalo simpatičan, jednostavno nije dozvoljavao da nitko drugi osim njega igra samnom pa mi je jako brzo boravak u klubu “Jose Raul Capablanca” postao neprijatan. Upoznao sam se s nekim drugim kubanskim šahistima, i jačima od mene ili tu negdje na mom nivou. No, svi su oni bili “profesionalni šahisti” čudne profesije: “profesor šaha”! Imali su mnogo vremena i svi su nekako mislili da nema stvari važnije od šaha i da se šah može igrati uvijek i svugdje. To, opet, nije bilo društvo za mene.
Ja sam na Kubu došao raditi određeni posao i šahom sam se mogao pozabaviti samo u slobodno vrijeme. A ni sve slobodno vrijeme nisam želio posvetiti šahu jer sam se htio i družiti sa Kubancima, popričati s njima, okretati roštilje, poigrati se s njihovom djecom. Onda se upoznah sa Raulom, liječnikom i redovnim profesorom medicinskog fakulteta koji je živio kojih dvjestotinjak metara od mene a igrao je šah otprilike na mom nivou. I njemu je kao i meni šah bio povremena razbibriga pa smo oboje razumjeli kad bi onaj drugi rekao: “sad ne mogu”! I dok su oni profesionalni šahisti bez mnogo ustručavanja tražili od mene “pet dolara” pa nekako mislili da im ja to i moram platiti zato što su pristali igrati samnom, takvih stvari u mojem odnosu sa Raulom nije bilo ni u naznakama ! Jednom, kad sam ga zvao da igramo, odlučih se malo našaliti pa kad mi se javio na telefon, upitah ga:
– “Si Usted tiene deseo, tiempo i permiso ?” (“Dali imate želju, vrijeme i dozvolu?”) Raul se iznenadi formom mog poziva-pitanja pa će: “Hm, permiso?” nekako u čudu kao da mu ja nešto spočitavam i da mu se rugam. Ja ga odmah stadoh razuvjeravati pa nastavih:
– “No, ako imamo obitelj, to je normalno da nismo uvijek slobodni voditi računa samo o vlastitim prohtjevima. Ja sam ovdje sam, bez obitelji pa ako me posao ne spriječava, normalno da mogu uvijek igrati šah ili se pozabaviti čime drugim što mi padne na pamet. Kod kuće, normalno da se dogovaram i sa svojom ženom i sa svojom kćerkom i nisam baš uvijek odlazio na šah kad sam želio ! Vodio sam računa o tome da i prema njima imam nekakvih obaveza. Zato to smatram sasvim normalnim !”
Na veoma promiskuitetnoj Kubi rijetki su bili koji su živjeli u prvom si i jedinom braku kroz dugi niz godina. Jedan od tih je bio Raul jer kad sam dolazio kod njega igrati šah, upoznao sam mu i suprugu i njihovu zajedničku kći koja je već imala dvadeset i osam godina i bila je liječnica. Raul je prihvatio ovo moje objašnjenje pa je postalo normalno da ga ubuduće pitam ako ima želju, vremena i dozvolu !
U jesen dvije tisuće i prve godine doveo sam u Havanu svoju suprugu Ljudmilu na četiri mjeseca. Kroz sve to vrijeme ja sam normalno odlazio na posao pa kad ne bih radio noću ili ako ne bih dobio iznenadni poziv da dođem na neku od telefonskih centrala za čije održavanje sam na Kubi bio “tehnička podrška”, na posao sam odlazio u osam sati ujutro, kući dolazio na ručak oko 12 sati na pola sata i ponovno odlazio na posao s kojeg bih se vraćao oko šest sati poslije podne. Razumio sam kako je mojoj ženi bilo teško provesti sve to vrijeme praktički samoj. Zato bih se u tim poslijepodnevno-večernjim satima posvećivao svojoj supruzi više nego li doma u Zagrebu. Subotom i nedjeljom, ako nisam imao posla, prošetali bismo i sa većim dionicama pješačenja. Jednom tako, prošetavši se od kuće do hotela “Riviera”, prešavši pješke oko 6 kilometara, u baru hotela popili smo maltu (pasterizirani bezalkoholni pivski slad) i kavu, konzumirali porciju sladoleda pa nastavili do njihove “ferije” – sajma suvenira – na Maleconu. Kad smo se i tu zadovoljili, odlučili smo se vratiti kući ali više ne pješke nego taksijem.
Taksi smo uzeli na stajalištu blizu dva hotela, “Riviera” i “Melia Habana”. Oboje smo sjeli na stražnja sjedišta. Ja sam sa ženom si govorio na ruskom jeziku i ubrzo mi se učinilo da taksist razumije ruski. Vjerojatno je nekada studirao u SSSR-u pa je svoj posao diplomiranog stručnjaka zamijenio poslom taksiste jer je time zamijenio i plaću od kojih 260 do 350 Peso (što je tada i po kubanskom službenom kursu bilo između 11 i 15 USA dolara !) sa jednakom takvom službenom plaćom ali i sa mogućnošću dobijanja napojnice od stranaca ili vožnje i naplate vožnje bez uključivanja taksimetra što je donosilo, možda, kojih 400 dolara mjesečno ! Zato je ne malo kubanskih taksista imalo fakultetske diplome !
– “Ljudmila”, rekoh svojoj ženi, “sada, kada se vratimo doma, da pozovem Raula da igramo šah ? Ti ćeš nam skuhati kavu a možeš malo i popričati?”
– “Možeš, pozovi ga” – odgovorila mi je Ljudmila. Razgovarali smo na ruskom jeziku. Ja uzeh svoj mobitel i nazvah Raula. Kad mi se javio, rekoh mu, govoreći na španjolskom:
– “Ja imam i želju i vrijeme i dozvolu a kako vi stojite sa svime time ? Hoćete doći do mene da zaigramo šah?”
Taksist, koji se ranije uzdržavao da otvoreno pokaže kako je razumio moj razgovor sa Ljudmilom, sad nije izdržao a da se glasno ne nasmije pokazujući time da je razumio ne samo ovaj govor na španjolskom već i onaj prethodni na ruskom. Raul je poziv bio prihvatio.
U mom je klubu kolega Nenad Britvić, kojih dvadeset godina mlađi od mene. Duhovit čovjek koji je često spreman stvarati atmosferu u društvu. Gorljiv je pristalica celibata pa zato uvijek živi sa ženama u izvanbračnoj zajednici. Veza mu traje godinama. U prvo vrijeme na razne turnire, koji se igraju izvan Zagreba, dolazi njegova nevjenčana žena, pa zatim se to njezino dolaženje prorijedi a onda veza i pukne. Njegova korota ne će potrajati dugo. Nenad voli igrati i na ekipnim takmičenjima i na pojedinačnim turnirima. I, sad, spremamo se kao klub otići negdje, Nenad je prije bio gorljiv zagovornik da se ide, on je, jasno, na spisku da će ići. I to sigurno ! A onda, neposredno pred put:
-“Iznenadno je pozlilo mojoj mami. Baš sad pred put ! Morao sam je voditi u bolnicu. Vratili su je doma ali ne može sama ostati. Moram vidjeti hoće li sestra moći preuzeti brigu o njoj ili ja moram ostati doma ! Zato nisam siguran da ću poći !”
Na sam dan polaska na put, Nenad će: “Moja sestra nikako ne može ostati sa mamom pa, nažalost, ja ne mogu na put ! A tako bih rado pošao!”
I tako Nenad zbog iznenadne bolesti stare mu mame jednom ne pođe u Peroj, drugi put na Platak, treći put u Šibenik, četvrti put u …. Kad je nekako to hospitaliziranje mame postalo prečesto, razbolio se i on sam: -“Dospio sam u bolnicu. Skoro da nisam umro pa zato ne mogu ići u Wolfsberg.” I tako prije nekog takmičenja, Nenad mi se ne javlja na mobitel. Zovem ga deset puta, ostavljam na sekretarici poruku da me on nazove ali nikako da stupim s njim u kontakt. Onda potražim broj telefona od njegove mame.
– “Na telefonu Zdravko, kolega vašeg sina iz šahovskog kluba. Nenad mi ne odgovara na mobitel. Možete li mi reći u kojoj je bolnici i kad su posjete?”
– “Pa nije moj sin u bolnici a nije ni bio ! Zdrav je, sad pred sat vremena je otišao od mene ! Reći ću mu da ste ga zvali !”
-“Gospođo, a kako ste vi, kako je vaše zdravlje?” – priupitam ja usput, tako da znam drugi put prosuditi vijest: “morao sam mamu otpremiti u bolnicu”.
-“Moram pokucati u drvo, hvala na pitanju, odlično za moje godine!”
– “Hvala vam gospođo i izvinite na smetanju !”
-“Ništa, ništa” – odgovara mi Nenadova mati koja je mjesec dana pred tim umalo umrla a sada veli da mora pokucati u drvo jer je vrlo dobrog zdravlja !
Matere nam služe za različite stvari. Eto, 1995. godine kad sam također radio na Kubi, jedne subote ujutro dođe mi na vrata stana čovjek nižeg rasta, za pola glave niži od mene. Rekao bih da je težio 50 kilograma “zajedno sa krevetom” kako kod nas kažu u šali. Otvorih vrata.
– “Molim Vas ako mi možete pomoći” – počne došljak. “Znate, mati mi je umrla pa bih je htio dostojno pokopati ali nemam novaca” – produži došljak gotovo pa plačući. –”Možete li mi posuditi dvadeset dolara, toliko mi treba da dostojno pokopam svoju majku. Vratit ću Vam za deset dana !”
Znao sam da ga za deset dana neće biti. Ali, sažalio sam se na njega pa mu dah dvadeset dolara.
– “Puno Vam hvala, jako ste mi pomogli” – reče ožalošćeni Kubanac.
Dva mjeseca kasnije ja dolazim na ručak kod Vinka. Kako ovo nikad nije bio samo ručak već i prijateljsko druženje, uvijek smo dolazili jedni drugima ranije pa sam i ja sada došao oko jedanaest sati ujutro. Kad sam ušao u stan, u dnevnom boravku govori mi Katica:
– “Da ti se potužim na svog muža da vidiš kakav je on čovjek ! Došao mu na vrata jedan Kubanac pa mu plačući govori da mu je umrla mati. Molio ga je da mu da dvadeset dolara za pogreb majke a moj mu Vinko samo pruža ruku pa mu govori: “Žao mi je što ti je umrla mati. Moje saučešće ! Ali, novce za pogreb potraži negdje drugdje !”
– “Kao da bi propao za tih dvadeset dolara!” produžava Katica. “Kud je dao toliki novac, mogao je sada čovjeku dati i tih dvadeset dolara!”
– “Katice”, prihvatih ja razgovor, “a da li je taj čovjek bio za pola glave niži od mene i bio je mršav?”
– “Ja sam ga samo čula, nisam ga vidjela.” -“Je , tako je izgledao” – potvrđuje mi Vinko.
-“I, onako, gotovo je plakao. Govorio je da želi svoju majku dostojno pokopati a novac će vam vratiti za deset dana?” – pitam ja dalje.
Vinko se smije a Katica gleda čudeći se.
-“Je, upravo tako” – ponovno odgovara Vinko.
-“Znaš, Katice,” produžavam ja. “Taj čovjek, očito, ima mnogo matera jer jednu sam mu ja pomogao sahraniti sa svojih dvadeset dolara prije dva mjeseca. Sad mu je umrla druga ili neznam koja po redu mati ali imat će ih on još dosta. I one će mu stalno umirati!”
– “Pa što se i time služe ovi sitni prevaranti?” u čudu pita Katica.
-“Jesam ti rekao da mu ne treba vjerovati” govori Vinko svojoj ženi. “Dovoljno sam dugo tu na Kubi da ne bih poznavao njihove štoseve!”
Ovom je Kubancu mati služila da od vremena do vremena žica po 20 dolara. Našem je Nenadu u nekoliko navrata njegova mati poslužila da prikrije to što nije dobio dozvolu da ide na šah, ali ne od svoje matere, već od nekog drugog ! Pritom ga ni njegovo uvjerenje o potrebi celibata nije uspijevalo zaštititi.
Promijenilo se stanje našeg Nenada. Odjednom ponovno može dolaziti na sva šahovska takmičenja. Ozdravila mu mati, ozdravio on sam. I, jednom poslije jednog brzopoteznog turnira, pita me: -” Jeste li sa autom ?” “Da, jesam” – odgovaram. “Hoćete li me odbaciti doma?” – “Hoću!”
Sjedosmo u auto. “Više ne stanujem na Ružinom trgu. Sad sam na “Trgu karanfila”, govori mi Nenad.
Odmah pogađam: “Što, ti i Višnja ste se razišli?”
-“Ma da, ona je zapala u neku depresiju, više se nije moglo zajedno!”
-“Ali mati ti ne živi na “Trgu karanfila”, jesi li s nekom novom?”
-“Da, sa jednom mladom profesoricom!”
Još je dobro kad ti žena gunđa kad ideš na šah. Time pokazuje da joj još i trebaš. Kad prestane gunđati, onda je to znak da ste ili jako ostarili ili da vam je brak pred raspadom ! Eto, meni moja žena više ne gunđa. Kad je, forme radi, ipak pitam i rečem:
-“Trebao bih ići na šah”! ona mi obično odgovori:
-“Pa idi, ionako mi doma nisi od nikakve koristi ! Samo bi smetao!”
A ne mislim da mi je brak pred raspadom ! Molim, nemojte mi sad vi odmah reći: “Znači, ostarjeli ste !” Ja to znam i bez da mi vi to nabijate na nos !