Drugi dio vojnog roka služio sam u slovenskom gradiću Pivki. Prve subote nakon što sam došao u prekomandu, pođoh u Postojnu potražiti šahiste i šahovski klub. Nisam od ranije poznavao nikog pa nisam znao gdje se skupljaju ako ih uopće ima. Zato pođoh u “Dom armije” – među oficirima i podoficirima šah je bio dosta popularan pa mogu naletiti ne nekog tko nešto o tome i zna.
Ubrzo počeh igrati sa “starijim vodnikom prve klase” Nikolićem koji je bio drugokategornik i jedan od najjačih igrača u Postojni. Pobjeđivao sam ga i poslije duže igre on mi reče:
– “Dođi sutra u onu gostionicu što se nalazi gdje se ide prema Postojnskoj spilji. Tamo se
nedjeljom skupljaju članovi kluba pa mislim da će doći i predsjednik kluba, Zabukovec. A one iduće nedjelje idemo na “Brzopotezni turnir Slovenskih mjesta” u Domžale, mogao bi poći s nama da nas pojačaš.”
– “Dobro, doći ću sutra”, rekoh.
Sutradan dođoh u rečenu mi gostionicu. Ubrzo je došao i gospodin Zabukovec, inače pravnik koji je radio kao predsjednik općinskog suda u Postojni. Imao je treću kategoriju ali je bio jači od drugokategornika u svom klubu. Nikolić, koji je isto bio prisutan, mu objasni da sam ja prvokategornik i da sam došao odslužiti vojni rok u Pivki pa bih ih mogao pojačati drugi tjedan u Domžalama.
– “Da malo igramo” reče mi Zabukovec, očito, htijući se uvjeriti u moju snagu.
Sjedoh njemu nasuprot i namjestimo sat na po pet minuta svakome. U sebi sam odvagnuo da kao prvokategornik i još k tomu “dobar cugeraš” neću imati većeg posla s njime, trećekategornikom. Ali, izgubim prvu partiju, izgubim drugu i tako redom. Nisam shvaćao što je sa mnom, nisam se osjećao ni umorno ni loše a gubim li gubim ! Na kojih dvadesetak izgubljenih partija dobio sam svega četiri ili pet ! Razmišljao sam:
– “Sad će on sigurno misliti da sam neki hohštapler koji laže da ima prvu kategoriju kako jeto kod vojnika dosta često !” Nisam govorio ništa svjestan da bi bilo kakve riječi bile suvišne jer jedino vrijedi ono “hic Rodos, hic salta !”. A moji su skokovi kratki i kratki ! Na kraju će Zabukovec:
– “Pa da od sada počnemo bilježiti rezultat, da vidimo koji je omjer.”
Ja nisam imao što komentirati. Ali, u tom je trenutku kod mog protivnika vjerojatno došlo do zamora jer sad, kad je počeo pisati rezultate, iako sam ja i dalje nastavio igrati vjerojatno jednako loše, ja sam dobio osam partija redom bez ijedne izgubljene. Bio sam svijestan da bi bilo i više nego bezobrazno da ga sada pitam koji ima zabilježen rezultat jer sam bio svijestan da i uz tih osam dobijenih mojih partija još uvijek sam ja u debelom minusu sa njim. Zabukovec malo uzdahne i reče:
– “Dobro, dođite iduću nedjelju tu u Postojnu u sedam ujutro pa ćete poći s nama u Domžale.”
Očito, mislio je “i ne baš kao neko osobito pojačanje”.
Iduće nedjelje rano ujutro pojavih se u Postojni odakle smo dalje kao ekipa nastavili u dva osobna automobila. Ja sam se vozio u istom automobilu s predsjednikom kluba, gospodinom Zabukovcem. Tokom vožnje, on će:
– “Pa prvu ploču će igrati B., mlad je i ambiciozan, ima drugu kategoriju, drugu bih igrao ja, treću Nikolić, a Vi bi igrali četvrtu ploču. Što vi mislite o tome ?” pita me Zabukovec.
– “Svjestan sam da prošlu nedjelju u igri s Vama nisam puno pokazao. Ipak, smatram da sam u ovoj ekipi najjači igrač i da bih trebao biti na prvoj ploči. No, igrat ću gdje god me postavite.”
Zabukovec je malo razmišljao pa će:
– “Sad, B. bi želio igrati prvu ploču pa neka igra, Vi ćete igrati drugu.”
Kad smo došli u Domžale, pozdravio sam se s dosta igrača iz ekipe Ljubljane (tamo sam odslužio prvi dio svog vojnog roka i odatle ta moja poznanstva sa njima) te sa međunarodnim majstorom Vojkom Musilom, prvom pločom Maribora. Ovo je poznanstvo bilo sa “Sportskih igara studenata elektrotehnike Jugoslavije”. Već po tome je i gospodin Zabukovec mogao vidjeti da baš i nisam pričao prazne priče.
Na ekipni brzopotezni turnir “Slovenskih mjesta” došlo je 39 gradskih i mjesnih ekipa a igralo se na šest ploča. Ekipe su najprije podijeljene u dvije grupe. Mi smo ušli u grupu sa 20 ekipa. Unutar grupa se igralo po sistemu svaka ekipa sa svakom (“Berger”) a iza toga je prvih deset ekipa iz svake grupe prenoseći međusobne rezultate iz polufinala ušlo u finale u kojem je igrala grupa protiv grupe po “Ševeningenu”. Te sam nedjelje bio vrlo raspoložen za igru i stvarno “me išlo”.
Postojna se plasirala u finale, po prvi puta u desetogodišnjoj tradiciji ovoga turnira. Osvojio sam 24 poena iz 29 partija, koje sam ukupno odigrao. Pobijedio sam i u meču s Ljubljanom i s Mariborom, a oba smo meča izgubili sa 5 : 1. Samo smo od Celja poraženi sa 6 : 0. Dobro su radili i Zabukovec na trećoj ploči, koji je ukupno osvojio 19 poena i Nikolić sa 18 poena ukupno na četvrtoj ploči. B. je na prvoj ploči osvojio ukupno 8 poena dok su peta i šesta ploča zajedno osvojile 5 poena ! Sada sam za Postojnu zapečatio svoj šahovski renome.
No, Zabukovec mi je i dalje ostao najneugodniji protivnik u Slovenskom primorju i Krasu. Na jednom brzopoteznom turniru u Postojni, gdje su bili pozvani svi igrači iz klubova Slovenskog Primorja i Krasa, igralo je 16 igrača i bio sam prvi sa 14 poena a drugoplasiranom sam pobjegao dva i po poena. Jedini poraz mi je nanio Zabukovec koji je bio ukupno četvrti. Ipak, do kraja mog služenja vojnog roka u Pivki, ne računajući onu prvu nedjelju, protiv Zabukovca sam nosio oko šezdeset posto poena.