Evo, došao nam je poen

Upravni odbor (ili kako se već odgovarajući organ u to vrijeme zvao) Šahovskog saveza Zagreba je 1974. godine zaključio da će u “gradskoj lizi”, zbog podizanja interesantnosti, igrati i “savezni prvoligaši”, “Mladost” i “PTT – Zagreb”. Ova će dva kluba igrati izvan konkurencije ali će se rezultati s njima računati klubovima u konkurenciji.  Liga se u to vrijeme igrala po formuli “6 + 2 + 2” t.j. sa šest seniora, dvije ženske ploče i dva omladinca.

Ja sam u to vrijeme bio član “Mladosti” koja je osim ekipe za prvu ligu imala u članstvu i niz drugih, u odnosu na “prvotimce” nešto slabijih igrača od kojih su poneki bili solidni majstorski kandidati. Poslije mog osvajanja titule majstorskog kandidata na prvenstvu kluba 1973.g. moj je “rejting” porastao među “solidne kandidate”. Za ovu zagrebačku ligu “Mladost” je sastavljala ekipu od ponekog “prvotimca”, mlađih perspektivnih i ambicioznijih igrača i “solidnih kandidata” do popune ploča . Tako sam u mečevima sa klubovima “u konkurenciji” i ja igrao petu ili šestu ploču.

Poslije sedam kola bili smo u vodstvu dva i po poena ispred “PTT – Zagreba” s kojim smo trebali igrati u osmom kolu kod njih. Oni su se “nagrustili” na taj meč, čvrsti u odluci da nam u direktnom meču preotmu vodeći položaj na tabeli. Onda su i “naši” odlučili da će u tom meču nastupiti u najjačem sastavu i zadržati ako ne i povećati prednost na tabeli pred najvažnijim konkurentom. Jasno, da u takav sastav ja nisam ulazio.

Meč se trebao igrati u utorak 8. siječnja 1975.g. u Ilici 37, u prostorijama šahovskog kluba “PTT – Zagreb”. Taj utorak ujutro, oko 10 sati, zvoni mi telefon na poslu. Dižem slušalicu.

– “Alo”
– “Zdravko, ti si ? Vuković ovdje. Sad mi je pred sat vremena Udovčić otkazao nastup za večeras. Ne može doći na meč a kako ja ne mogu dobiti nikoga drugoga, daj, dođi igrati !”
– “Čekaj Vuče, ja sam mogao igrati protiv nekog Vrbovca i sl. ali nisam ja taj igrač da upadam u postavu u meču protiv PTT-a !”
– “Ako ti ne dođeš, izgubit ćemo partiju bez borbe jer mi nema tko doći ! Bolje da i ti igraš nego da gubimo bez borbe !”
– “Osim toga ja još imam jednu obavezu večeras i nikako ne ću moći doći prije šest i trideset ako bih uopće i uspio doći prije sedam kad je već kontumacija !”
– “Ma, da dođeš i minutu prije sedam, dobro ćeš doći ! Dođi obavezno !”
– “Vuče, ajde da se dogovorimo. Ja ću doći kad budem mogao ali ti obavezno traži drugog igrača i, ako ga nađeš, neka igra taj drugi igrač. Ja se uopće neću ljutiti ako mjesto bude već zauzeto kad dođem !”

U prostoriju kluba sam ušao u 18.40. U prvoj Sali bili su Zorec, dugogodišnji tajnik Šahovskog saveza Hrvatske ali i tajnik šahovskog kluba “PTT – Zagreb”, domar, Horvat, inače i solidan majstorski kandidat i M, “drugi tajnik” šahovskog kluba “PTT – Zagreb” i sudac ovog meča. Gospodin M. se, za mene, u “šahovskom Zagrebu” pojavio krajem šezdesetih godina kada je kao penzionirani pukovnik saniteta JNA došao u Zagreb i angažirao se kao šahovski funkcioner i sudac.  Po obrazovanju je bio magistar farmacije. Kada smo se počeli sretati na raznim šahovskim događanjima, ja, kao mlađi i kao što je “red”, sam ga pozdravljao ali gospodin M. mi nikada nije otpozdravio! I, kad sam zaključio da gospodin M. smatra da sam ja, s obzirom na moj društveni položaj, nedostojan njegovog napora da me pozna i da mi otpozdravlja, prestao sam i ja njega pozdravljati pa smo  sada već jedan niz godina jedan pored drugog prolazili kao “pored turskog groblja”. Kad sam ušao u prvu prostoriju, rekoh:

– “Dobar večer”.
– “Dobar večer”, otpozdravili su mi Zorec i Horvat dok je M. ostao bez odziva sjedeći za jednim stolom uz prolaz.

Pođoh prema vratima sobe u kojoj se igrao meč i kad sam prošao pored M. tako da mi je on ostao iza leđa, čujem ga kako govori Zorecu:

– “Evo, došao nam je poen!”

Uđoh u turnirsku sobu. Trebao sam igrati na šestoj ploči protiv Franka. Kako sam ja zadnjih godina prorijedio svoje dolaženje na šahovske manifestacije, to smo se sada prvi puta sreli. No, ja sam za Franka, aktualnog prvaka Zagreba,  itekako bio čuo !  Iako se na prvenstvima Zagreba nije mogla dobiti titula majstora, taj je rezultat imao majstorku težinu i Frank, mladi majstoski kandidat je već imao rezultat kojeg ja nisam napravio nikada ! Znači, on je apsolutni favorit, osim toga “dao” sam mu četrdeset minuta “fore” koliko je “iscurio” moj sat do mojeg dolaska. Doduše, u mom slučaju ovo i nije bila stvarna “fora” jer je moja velika slabost upravo to da ja uvijek igram brzo i vrlo rijetko bih za svojih 40 poteza potrošio više od sat vremena !!! To, možda, Frank nije znao. Počeli smo igrati. Druga je  moja slabost slabije poznavanje otvaranja i to je, možda, iz igre moj protivnik i uočio. I, sada je, uljuljkan u ulogu favorita, brzo vukao svoje poteze zatim se ustajao i odlazio gledati druge partije u kojima je borba bila u punom zamahu. Partija je tekla ovako:

Moj je protivnik igrao oštro, ali nedovoljno oprezno. Čak sam ja i više razmišljao od njega.  Iako smo zadnji započeli našu partiju, prvi smo je završili ! Zajapuren i crven u licu Frank mi je pružio ruku i kulturno čestitao na pobjedi. Ubrzo mu je prišao Mišo Cebalo, kapetan njihove ekipe, i rekao mu:

– “Moram ti reći da si igrao neozbiljno ! Pa nije Margitić neki pacer da možeš s njime igrati a da si više nad stolovima naših partija nego nad svojom vlastitom !”

Valjda je svakom igraču draga svaka pobjeda iako neke mogu biti i draže od drugih. Ova mi je pobjeda bila draga kao pobjeda nad jačim igračem od sebe. Ali, posebno mi je bila draga da nekom drugom pokažem kako im nije “ušetao poen” nego je upravo “odmaglio”! Nekome, tko me “nije poznavao” ali me prepoznao kao “poen” koji to, na kraju, nisam bio!

Meč smo dobili sa 5,5 : 4,5 (upravo su seniori odlučili meč jer je na seniorskim pločama bilo 3,5 : 2,5) pa smo povećali prednost pred PTT-o na 3,5 poena i do kraja sigurno osvojili prvo mjesto u ligi.