U sedmom razredu osmogodišnje škole, a davne 1955. godine, naš je razred pošao na jednodnevni izlet brodom na Rab. Vodila nas je razrednica, profesorica hrvatskog jezika Maurović Ines, a u pratnji nam je bio još i nastavnik fizike Kurbatfinsky.
Poslije dolaska na otok prošetali smo se po mjestu, kupali se na plaži i na kraju pošli na pristanište da se u pet poslije podne ukrcamo na brod koji drži „brzu liniju“ Dubrovnik – Rijeka. U gradsko pristanište smo došli sat ranije. Negdje na početku rive bio je jedan hotel s kavanom u prizemlju. Kroz zavjese se vidjelo da se za jednim stolom igra šah i ja zapitah svoju razrednicu:
– “Drugarice profesor, mogu li poći unutra gledati šah”?
– “Možeš, ali nemoj zakasniti na brod“ odgovori mi razrednica.
Uđem u kavanu dok su ostali đaci prošli dalje po gatu. Najprije sam gledao, a onda pitao prisutne hoće li možda da igraju samnom. Pristali su. Koliko se sjećam, igrao sam rezultatski uspješno. Nisam ni primjetio kako vrijeme brzo promiče. U jednom mi trenutku ipak prođe kroz glavu da trebam poći na brod pa upitah:
– “Molim Vas koliko je sati ?”, ja sat nisam imao.
– “Pet sati i pet minuta” – čuh odgovor na koji ja “k’o iz puške” poletim van.
Vidim, na kraju gata je već pristao brod “Maribor”, a i završen je ukrcaj putnika. Potrčim prema brodu. Na pola puta sretnem se s nastavnikom fizike koji je do tada trčao od broda prema hotelu po mene. Sada je i on okrenuo nazad prema brodu. Ja sam, kao mlađi, prvi dotrčao do broda i preko položenog ukrcajnog mosta ušao na nj, malo zamnom je ušao i zadihani nastavnik Kurbatfinsky. Mornari i oni “sa kraja” su skinuli most i zatvorili vrata ulaza. Brod je zatrubio i odmah se počeo odmicati od rive. Razrednica mi je, zatim, objašnjavala:
– “Sasvim sam zaboravila da sam te ostavila igrati šah u hotelu. Sjetila sam se kad sam već ušla na brod, poslala Kurbatfinskog da potraži tebe, a ja sam brzo pošla na komandni most da zatražim od komandanta broda da te pričeka.”