Šezdeset i osam godina

   Senilnost, skleroza... Kakve su van to riječi? O čemu to govorite? Nećemo govoriti ružne riječi, da toga više nisan čuo!

   Da, neki dan mi se dogodilo, da, istina je. Pa onda još jednom, a što ćete, sve se dogodi živome čovjeku! Htjeli biste znati što mi se to dogodilo? Onda, malo strpljenja pa ću van ispričati!

   Jednu nedjelju, tamo u Zagrebu, u Sigetu igrali smo brzopotezni šahovski turnir. Pa što bih ja još drugo mogao raditi nedjelju ujutro ? Sad, kad sam u penziji ! Pa smo, tako, desetero nas igrali turnir, svatko sa svakim pa još zajedno po dvije partije. A brzopotezni šah, ako niste znali, vam se igra uz šahovski sat i svaki igrač ima po pet minuta za cijelu partiju. Tako jedna partija traje najviše deset minuta. I, igram ja s G.. Završimo mi prvu partiju pa igramo drugu. Ovu drugu sam dobio, a kako sam ja i vodio turnir, to uzmem tabelu i zapišem da sam dobio 2 : 0. G. to vidi pa mi govori:

   -„Ali me niste dobili prvu partiju!“

   Ja se malo stresem. G.-a znam godinama, to je ozbiljan i korektan čovjek, a sve do sad je i on za mene mislio da sam i ja takav. Pokušavam se dosjetiti kako je tekla ona prva naša partija pa da se dosjetim i kako je završila. Ali nikako da se dosjetim, nje nema u mojem sjećanju ! Do sad u svojem sam životu odigrao i hiljadu turnira, a bit će i stotinu takvih na kojima su se igrale po dvije partije zajedno i još nikad mi se nije dogodilo da se ne mogu sjetiti kako sam igrao onu partiju koja je završila pred samo deset minuta ! Što je to sa mnon ? I, sad, ja potpuno vjerujem G.-u da tu partiju nisam dobio, al' onda sam ju mogao i izgubiti a mogao sam ju i remizirati. A što je bilo ?

   - „Željko, a kako smo igrali prvu partiju?“ – pitam ja kolegu šahistu.
   - „Pa niste je dobili!“ – odgovara mi Željko kao u nekoj nevjerici da ja ne znam kako smo prošli ! „ Uopće ne dovodim u pitanje istinitost vaše tvrdnje ali ja sada stvarno neznam kako smo završili tu partiju ! A ako je ja nisam dobio, mogli smo je remizirati ili sam je ja izgubio. Zato vas i pitam kako smo je igrali !“
   - „Pa, remizirali smo“ – riješio je moju dilemu Željko.

   Zadnjih godina izbjegavam držati sat na ruci jer mi se pod njim i remenon stvaraju rane i gljivične infekcije koje zatim moram liječiti. Zato obično sat držim u lijevom džepu od hlača pa kad mi treba pogledati na sat, vadim ga odatle. A pred jedno tri mjeseca sam vidio da mi je stari sat zaostao oko dvadeset minuta. Nije prošlo dva tjedna da sam mu promjenio bateriju a taj sam sat imao već četiri godine. Nije to bio jedan od onih „Sanaderovih“, takvih se za jedan Sanaderov može kupiti i nekoliko lopata ! Marke je bio, ono, kockica pa crtica pa kockica a kako to pročitati, neka sam vrag zna ! Il' neki Kinez. Mslim si da se ne isplati popravljati takav sat ako je zaostao dvadeset minuta, pa san pošao kupiti drugi, novi. I kupio sam ga. Zajedno sa kožnatim remenom platio sam ga 360 kuna. Marke je „Casio“. I ta zadnja tri mjeseca nosim u džepu taj sat.

   Dva, tri tjedna iza one prve priče, jedan četvrtak ja u Brezovici u školi držim šahovsku školu. Od 5 poslijepodne sam imao one manje, što idu od prvoga do četvrtoga razreda a od 7 sati navečer imam one veće, od petoga do osmoga razreda. Na katedru sam stavio svoj sat, po razredu postavio deset šahovksih ploča i dao dječurliji figure pa ih raspoređivao tko da s kim igra. A onda me zovu djeca, sad ovdje, sad ondje pa me ponešto pitaju. Svi još i ne znaju sva pravila igre, ne znaju ni kad je mat ili pat ili to ne zna jedan od dvojice koji igraju pa me zovu da im sudim. Ja se dignem, dođem do njih, pogledam, poslušam ih pa im „prodajem svoju pamet“. Nekad malo i gledam, nastojim zapamtiti poziciju koju su imali pa kad završe partiju im pokazujem što su bolje mogli igrati od onoga što su igrali. Onda me jedan pita da koliko je sati jer mora otići ranije da uhvati autobus. Znam da sam se onda vratio do katedre jer mi je tamo bio sat.

   Kasnije sam došao kući i po starom običaju sam se presvukao u staru odjeću da se ne zaprljam po košulji ili hlačama u kojima izlazim vani. A imam običaj da onda na stolić uz koji sjedimo dok u dnevnom boravku gledamo televiziju, stavim mobitel i svoj ručni sat. Kad idem spavati, uzmem oboje u spavaću sobu. Tamo mobitel stavim puniti a sat na jedan stolić što mi stoji uz krevet da i po noći, ako se probudim, mogu lako pogledati koliko je sati. Samo zapalim svijetlo, uzmem sat i pogledam na njega. I toga četvrtka kad sam išao spavati, gledam a na stoliću u dnevnom boravku je mobitel ali nema sata. Mislim, valjda ga nisam izvadio iz džepa od hlača. Pođem pogledati u hlače, ali sata nema ni tamo. Pretražih džepove i od balonera i od sakoa ali sata nema ! Što je to, gdje sam ga ostavio ? Da ga nisan izgubio ? Još ne ću ništa govoriti ženi da mi ne počne gunđati:

   - „Odnovo dnja ti i golovu poterjaeš !“ – žena mi je Ruskinja pa samnom govori na ruskom. A ovo bi se na hrvatski prevelo: „Jednoga dana još ćeš i glavu izgubiti“!

   Ništa, pošao sam spavati. U petak sam bio naručen kod zubara za 11 ujutro. Sa svojih šezdeset i osam godina, jasno je da mi zubi više nisu jako dobri, da imam puno rupa među njima ali još uvijek zubi koji su mi u ustima, su oni pravi, moji ! Pa prvo nego ću izaći, opet, ništa ne govorim ženi već koliko mogu neprimjetno tražim po kući taj svoj novi sat ! Ali ništa od toga. Otvorim ladicu u koju sam stavio onaj stari sat, marke „kockica, crtica, kockica“, pogledam na njega da vidin kako je dalje išao. Znam da sam ga onda postavio na točno vrijeme, i vidim, sve to vrijeme se držao pravoga vremena. Pa uzmem taj stari sat u džep od hlača. I, par puta kad sam htio pogledati koliko je sati, taj sam sat vadio iz džepa i gledao na njega ! A što sam drugo mogao ?

   Vratio sam se od zubara kući. Zove me kći pa me pita da li bih ju odvezao do filozofskog fakulteta jer ide na promociju jedne prijateljice. Ako sama uzme naš auto, izgubit će vrijeme dok parkira pa se boji zakasniti. „Dobro je, odvesti ću te“, odgovorih joj. Pa sam ponovo tražio sat po kući a sata nema !

   U šest sati na navečer se igrao brzopotezni turnir u Španskom. Prije nego ću izići iz stana, još sam jednom sve pretražio gdje je taj sat, „Casio“? I izišao sa onim satom „kockica, crtica, kockica“ u džepu. Iz doma sam izišao u pet i po, do mjesta gdje igramo imam jedno petnaest do dvadeset minuta pješke pa da malo prije dođem, još ću si naručiti kavu i sok. I tako, dok sam išao u Špansko, razmišljam gdje bi mi mogao biti novi sat? I onda mi dođe ona genijalna misao: a da ti nije taj sat cijelo vrijeme na ruci ? Dignem lijevu ruku, najlon sa svojim šahovskim satom prebacim iz desne ruke na palac lijeve pa s desnom rukom malo zagrnem rukav vjetrovke u kojoj sam bio. Malo odgrnen i rukav od košulje na lijevoj ruci a ono, pod rukavom od košulje na mojoj se ruci ukaže moj ručni sat „casio“ kojeg tražim od jučerašnje večeri !!

   Vama je smiješna ova priča ? Hoćete reći da sam senilan i sklerozan ? Ništa, samo se strpite dokle i vi ne budete imali šezdeset i osam godina pa da mi je onda vas vidjeti i pitati vas da li ste bolji od mene !

Zagreb 27. veljače 2010. godine.