Stari, imaš vatre?

   Godinu dana iza mene u riječku se gimnaziju upisao Perković, imena mu se više ne sjećam. Zapravo, bio je godinu dana stariji od mene ali je zbog svoje invalidnosti i ekonomskih prilika svoje obitelji na ličkom selu, poslije završene osmogodišnje škole imao dvogodišnju pauzu bez školovanja. 1957. g., kad je konačno upisao gimnaziju, u Rijeci je „bio na stanu“.

   Invalidnost Perkovića je bila posljedica preboljene dječje paralize koja mu je „oduzela“ obje noge. „Hodao“ je pomoću štaka a noge je samo prebacivao kad bi svu težinu tijela uzeo na štake i ruke. U cijeloj školi je bio najjači na rukama – u „obaranju ruke preko lakta“ nitko mu nije mogao izdržati ni deset sekundi ! Kao i mnogi drugi invalidi, našao je da je šah idealna igra za njega. A što povezano sa svojom invalidnošću, što sa malo starijim uzrastom od kolega iz istog razreda, Perković je i pušio što se u to vrijeme branilo srednjoškolcima !

   Kad je Perković bio u drugom razredu gimnazije, na našu je gimnaziju došao profesor njemačkog jezika, Janković. On je također igrao šah a sticajem okolnosti postao je i razrednikom Perkovićevog razreda.

   Godine 1959. u Rijeci je osnovan novi šahovski klub „Rijeka“. To nije bilo ni prvo a ni posljednje osnivanje šahovskog kluba pod tim imenom. Uz osnivanje kluba bio je „postignut sporazum“ da će koristiti prostorije „Doma JNA“ na riječkom „Korzu“. I zbilja, kroz nekoliko mjeseci moglo se ući u veliku dvoranu „Doma JNA“ i igrati šah. Jedne nedjelje ujutro dođoh tu. U jednom dužem redu stolova igrao se šah a među igračima je bio i Perković. Ja sjedoh na stranu njemu nasuprot i koja dva ili tri stola odmaknuto i počeh  igrati.

   Nakon nekog vremena u salu uđe profesor Janković zajedno sa svojim partnerom za igru. Kako je bio slobodan stol upravo do Perkovića, to je profesor sjeo tik do svog đaka, a pritom je i pozdravio. Perković, udubljen u svoju partiju promrmljao je neki pozdrav, a da nije markirao tko je to, zapravo, sjeo pored njega. Profesor Janković je počeo svoju partiju i nije se osvrtao na Perkovićevo ignoriranje njega samog. Tako su njih dvojica igrali jedan pored drugog gotovo sat vremena kad je Perković, ne odvajajući pogled sa svoje šahovske ploče, iz džepa izvukao kutiju cigareta, izvadio jednu i stavio je u usta. Onda je po svom džepu počeo tražiti šibice pa kad ih nije našao lagano laktom „mune“ svog susjeda u rebra i reče:

- „Stari, imaš li vatre ?“

   Taj „Stari“ je bio svijestan da njegov đak još uvijek nije shvatio stvarnu „poziciju“ na stolovima a, valjda, imajući u vidu i invalidnost svog đaka, ne skrećući pogled sa svoje ploče pođe rukom u svoj džep, izvadi upaljač, upali ga i primakne prema Perkoviću. Sad, kad je ovaj primaknuo svoje lice s cigaretom u ustima prema upaljaču, malo podigne pogled prema gore i na svoje zaprepaštenje vidi da je pred njim – njegov razrednik!

   Perković se praktički skameni u malo čudnom položaju istegnutog vrata i glave isturene prema gorućem upaljaču ali još uvijek ne dovoljno i da dostigne istog pa da si pripali cigaretu. U tom je položaju zaprepaštenog izraza lica ostao koje dvije minute sve dok profesor Janković, još uvijek ne okrećući svoju glavu, ne reče:

- „Ajde, kad ti već nisu dali preko zuba kad si zapalio svoju prvu cigaretu, zapali već jednom! Dokle ću ja ovako držati upaljen upaljač?“

   Tek su te profesorove riječi deblokirale Perkovića. On pripali, uspravi se na svojoj stolici i nastavi igrati. No, sada je sjedio kao usplahireni zec i pogledom je kontrolirao cijeli prostor gdje se igrao šah.