Simultanka Bore Kostića 1958. godine u Rijeci

   Od moje sedme do devete godine, najčešći šahovski protivnik bio mi je Vladimir Rošić, "Vlatkić". Po godinama, odrasli čovjek, rođen je 1908. g. i bio je 34 godine stariji od mene. Visok je bio kao osmogodišnji dječaci s proporcionalno velikim (bolje reći malim) svim dijelovima svog tijela i bez "muških crta" koje se razvijaju u doba puberteta. Emocionalno je ostao dijete. O njemu se brinula njegova sestra. Družio se uvijek s dječacima od sedme pa do najdalje dvaneste godine starosti. Tim više što smo u toj dobi svi dječaci u Škrljevu, a tako i on, imali obavezu da u onoj polovici dana kada nismo bili u školi, budemo s kozama na paši.

   Tokom ljetnih praznika, oni dječaci koji nisu imali drugog brata, čuvali su koze u obje smjene. Većinu partija šaha s Vlatkićem sam zapravo i igrao na paši dok sam čuvao svoje dvije koze a on "svoju" jednu. Igrali smo mečeve od po 24 partije - tako se 1951. godine igrao meč između Botvinika i Bronštajna za titulu prvaka svijeta! Rezultati naših mečeva su se mijenjali. Svaki slijedeći meč sam pobjeđivao sa većom razlikom i kad sam kao devetogodišnji dječak pobijedio Vlatkića sa 24 : 0 on više nije htio igrati samnom!

    1958. g. u gimnaziji sam se upoznao sa za jedan razred mlađima Ivanom Nemetom i Josipom Rukavinom. Na njihovu preporuku primljen sam i u članstvo šahovskog kluba "Torpedo", u to vrijeme najjačeg riječkog šahovskog kluba koji je okupljao uglavnom omladinu. U svibnju te godine u prostorijama šahovskog kluba "Torpedo" igrao je simultanku sovjetski velemajstor Boleslavski, a u rujnu stari, nekad proslavljeni jugoslavenski velemajstor Bora Kostić. Na ovu posljednju doveo sam svog starijeg brata i Vlatkića.

    Kostićeva simultanka je počela u šest sati popodne. Vlatkić je na stolici klečao jer iz sjedećeg položaja ne bi dosizao preko stola i nebi mogao dohvatiti figure na drugoj strani ploče. Kraj njega je stao prvokategornik Dusper, tada jedan od najjačih riječkih šahista i prva ploča "Torpeda". On sam nije igrao pa je pomagao Vlatkiću. Kako je ovome bilo teško zapamtiti neku malo dužu varijantu, to je svakim velemajstorovim dolaskom Vlatkić vukao samo po jedan potez, onaj, koji mu je ranije pokazao Dusper.  Tako je Vlatkić došao u dobijenu poziciju.

   Ali, kako je Kostić igrao veoma sporo jer se dugo zadržavao uz stolove, to se simultanka otegnula do kasno u noć i oko 11 sati navečer Dusper je otišao. Sada je Vlatkić ostao sam da igra svoju partiju i iz poteza u potez je pogoršavao svoju poziciju. U dva sata ujutro Vlatkić je ostao zadnji da završi svoju partiju i već je bio jasno izgubljen. I nas promatrača oko partije ostalo je najviše petero, šestero. Netko je počeo nagovarati Kostića:

- "Velemajstore, pa dajte mu remi!"

   Velemajstor najprije nije reagirao na te molbe. Kad je partiju već priveo jasnom kraju i svojoj pobjedi, velemajstor Kostić pruži ruku prema Vlatkiću i reče:

- "Dobro, remi!"

   Vlatkić je čuo prijedlog remija i nije opazio ispruženu mu ruku. Najprije, kao pravo dijete skoči sa svoje stolice, veselo cijukne "i-ju", a onda se "uhvati" da je to nedolično ponašanje pa se malo kao uozbilji. Cijelo lice, a oči posebno, zračilo mu je izrazom sreće i osobitog zadovoljstva. Pruženu ruku još uvijek nije primjećivao pa je nije ni prvihvaćao. Kostić je bio svjestan situacije i shvaćao je da mu Vlatkić nije prihvatio ruku ne zbog toga da pokaže neki protest ili gnušanje već naprosto iz razloga što od silne sreće ne vidi da mu on pruža ruku.

   Velemajstor se licem pomalo smiješio i dalje držao ispruženu ruku čekajući kad će Vlatkić istu primijetiti, reklo bi se da ga je zabavljala nastala situacija. Nakon kojih dvije do tri minute Vlatkić je konačno spazio pruženu mu ruku, veselo je odmah prišao i konačno se rukovao sa velemajstorom!

   Iza dva ujutro nas troje Škrljevčana izašli smo zajedno iz dvorane. Do našeg deset kilometara udaljenog Škrljeva više nije bilo vlaka sve do iza šest i trideset, a autobusi u to vrijeme još nisu ni vozili prema Škrljevu. Moj brat i ja poći ćemo kući pješke, ta nije nam bilo prvi puta. No za Vlatkića deset kilometara pa još u brdo pa opet niz brdo i opet u brdo, bilo je previše. Njemu je u Rijeci živio brat kome se Vlatkić prije simultanke nije najavio. Pošli smo najprije do zgrade u kojoj je njegov brat imao stan na trećem katu. Zvonili smo na ulaznim vratima u zgradu, čekali pa opet zvonili ali otvarao nam nije nitko ! Znači, svi troje pješke u Škrljevo, ali što sa Vlatkićem? Moj brat, jači od mene, reče:

- "Zet ću Vlatkića na krkeč" i podigne ga na svoja ramena. Tako ga je nosio sve do Škrljeva!